Evolucija Zelendura

Evolucija traje već milionoma godina i još uvijek se odvija, iako mi to ne primjećujemo. Svijet se stalno mijenja, i bilo koja vrsta biljaka, životinja ili ptica koja se ne može prilagoditi tim promjenama izumire. Evolucija stvara nove vrste ili omogućava postojećima da se prilagode novim izvorima hrane ili novim staništima u kojima žive i razmnožavaju se. Međutim, priroda nije tako jednostavna i postoji mnoštvo složenih situacija koje još ne razumijemo. Na primjer, mnoge vrste imaju prirodne neprijatelje koji ih love. One stoga trebaju imati mogućnost da ih izbjegavaju putem prirodne kamuflaže, brzim trčanjem, letenjem ili kombinacijom navedenog. Ovo omogućava dovoljnom broju predstavnika vrste da prežive i daju slijedeće generacije.

Kod svih vrsta jedinka dobija pola polovinu svojih gena od oca i polovinu svojih gena od majke, ali koji geni su recesivni od kojeg roditelja stvar je čiste slučajnosti po postoji mnoštvo kombinacija. Iz navedenog slijedi da se svaki član porodice razlikuje od svojih braće i sestara. Razlike se stalno pojavljuju, i ukoliko jedinka može bolje iskoristiti prednosti pojedinog izvora hrane ili izbjegavati prirodne neprijatelje, ona će preživjeti kako bi prenjela svoje gene slijedećoj generaciji. Priroda nema kortisti od onih koji ne mogu ispuniti ove uvijete, i oni postaju hrana za nekog drugog nemajući šansu dalje se razmnožavati.

Ukoliko su pripadnici neke vrste vezani na određena zatvorena geografska područja, kao što su na primjer manji otoci, doći će do određenog broja sparivanja u krvnom srodstvu, pa će ta grupa razviti određene varijacije u odnosu na glavnu populaciju svoje vrste, stvarajući tako podvrstu. Uzgajivači to znaju već mnogo godina, i tu tehniku primjenjuju za uzgoj novih vrsta. Na primjer radni konji i trkaći konji vuku porijeklo od istog divljeg konja. Uzgajivači ptica koriste tu tehniku kako bi razvili određene takmičarske karakteristike, ali često zapadaju u probleme jer zanemaruju osnovni prirodni zakon: preživljavaju samo jake i zdrave životinje.

Prema geolozima, južna Afrika i južna Amerika nekad su bile spojene zajedno, čineći jednu kopnenu površinu. Također znamo da je bilo više ledenih doba, tijekom kojih su veći dio Evrope i sjeverne Amerike bili pokriveni snjegom i ledom. Budući da nisu mogle preživjeti te ekstremne uvijete, ptičje populacije su se selile na jug na Afričko/južno-američko kopno, pridružujući se populacijama koje su tamo već živjele. Ovo objašnjava činjenicu zašto su neke američke ptice izuzetno slične evropskim vrstama, razlikujući se jedino u nekim bojama. Naravno, postoje neke vrste ptica koje obitavaju u Americi, a ne postoje u Evropi, i obrnuto.

Postoji nekoliko vrsta cajzlića u Južnoj Americi, svaka od njih vezana za malo područje, sa geografskim varijacijama u boji perja. Sjeverno-američki borov cajzlić (Carduelis Pinus) u mnogočemu vrlo je sličan evropskom cajzliću (Carduelis Spinus). Naši ljetni migranti (poput lastavice) prezimljavaju u Africi, isto kao što migranti Sjeverne Amerike prezimljavaju u Južnoj Americi. Do sada nismo uspjeli pronaći niti jednu pticuu maerici koja je slična zelenduru, što upučuje na činjenicu da su se zelenduri razvili relativno kasno. Izgledea da se to dogodilo tek nakon zadnjeg ledenog doba, odprilike prije 15.000 godina. Zelendurov razvoj možemo pratiti unazad sve do žutarice (Serinus Serinus). Još do relativno nedavno žutarica je bila vezana za područja u sjevernoj Africi i obale Mediterana u Evropi. Također su je našli i na kanarskim otocima gdje se razvila u podvrstu (Serinus Canaria). Prije nekih 400 godina ova vrsta žutarice je donešena u Englesku. Kroz selektivni uzgoj ona je evoluirala u našeg modernog kanarinca. Crveni kanarinac je razvijen parenjem Venecuelskog čižka (Spinus Cucullatus) iz južne Amerike sa kanarincem, pri čemu su dobiveniu plodni križanci.Plodni križanci su smatrani dokazom bliske povezanosti ovih vrsta.Prisutnost cajzlića u južnoj Americi upućujena činjenicu da su njihovi preci živjeli u južnoj Africi prije nego što je došlo do odvajanja kontinenata, i izgleda da cajzlić i žutarica imaju istog pretka.

U XX. stoljeću žutarica se proširila svoja staništa sjevernije prema Evropi, ali mnogo vremena prije toga bila vezana za područja južnije od Alpa i Pirineja. Kako se led postepeno povlačio na kraju posljednjeg ledenog doba, područja su se otvarala: prvo kao tundra, potom se razvilo grmoliko drveće, pa zatim crnogorica i na kraju bjelogorično drveće. To je omogućilo biljkama, životinjama i pticama da se nasele. Mnoge vrste mogu se naseliti u tim područjima samo tijekom ljeta kako bi iskoristile prednost područja bogatih hranom za podizanje svojih mladih, a zimi su prisiljene vratiti se kući u Afriku. Ovaj proces se nastavlja do današnjih dana kod migracijskih vrsta. Kako drveće postepeno uspijeva rasti sve više u planinama tako ptice i životinje uspijevaju opstati na višim nadmorskim visinama. Tako se ižutarica razvila u planinsku pticu koja koja živi na Alpama i Pirinejima i naziva se Planinska žutarica (Serinus Citrinella). Ova vrsta se i dalje vodi kao žutarica, i do danas je vezana na ova planinska područja i planinska područja smještena južnije.Na ilustracijam planinska žutarica jako nalikuje zelenduru, jedino je nešto manja. Zelenduri, kao ptice nižih područja, razvili su se od planinskih žutarica.

Interesantno je zabilježiti da pored evropskog zelendura postoje još dvije vrste. To su Himalajski zelendur (Carduelis spinodes), još jedna planinska ptica, koja ima glavu i kljun poput našeg zelendura, ali ima tijelo i oznake poput cajzlića (Carduelis spinus). Drugi je Kineski zelendur (Carduelis sinica), ponekad nazvan i orijentalni zelendur i koji, naravno, živi u Kini. Ova ptica ima glavu i kljun poput našeg evropskog zelendura ali ima tijelo i oznake poput češljugara (Carduelis Carduelis). Himalajski i Kineski zelendur daju plodne križance kada se pare sa evropskim zelendurom, dokazujući sa su usko povezani.